“Nemoguće je dijete “poučiti” kako da doživljava i što da osjeća (ili da ne osjeća) (npr. ne treba te biti strah, nemaš se čega bojati, veseli se ovo je baš zabavno i sl.).
Djetetu treba pomoć odraslih da prepozna i odgovarajuće izrazi svoje emocije.
Ako znamo što stoji iza ljutnje, straha, tuge ili ljubomore (a to nam dijete može i samo reći), možemo mu pomoći da se odgovarajuće izrazi, a da pri tom ne potiskuje svoje osjećaje i stvara ograničavajuća uvjerenja o sebi ili svojoj okolini.”
Emocije su:
-
uzbuđeno stanje organizma
-
energija, pokretači
-
nečim su izazvane (ne javljaju se iznenadai bez razloga), prolaze kroz određeni proces i imaju posljedice
dječje emocije su vrlo snažne, kratkotrajne, brzo se mijenjaju i dijete ih pokazuje spontano i izravno
Komponente emocija:
-
emocionalni doživljaj – nasljeđuje se
-
emocionalni izražaji/izrazi (lica npr.) – nasljeđuje se u velikoj mjeri, u manjoj uče
-
emocionalne reakcije, odnosno emocionalno ponašanje – uči se (socijalizira se)
Načini socijalizacije emocija:
-
promatranje i oponašanje osoba u okolini – koje situacije, predmeti, pojave izazivaju pojedine emocije;
-
modeliranje (oponašanje ponašanja osoba/odraslih iz bliske okoline) – usvajanje načina i intenziteta emocionalnog izražavanja (npr. mimika, govor, kretnje i njihov intenzitet);
-
namjerno odgajanje – socijalnim učenjem izražavanja i kontrole emocija – prikrivanje emocija, smanjivanje intenziteta izražavanja, izražavanje na društveno prihvatljiv način…
Svrhoviti razlozi za „bavljenje“ emocijama u djeteta:
-
razvojna svrhovitost: – dijete se rađa
-
s tri kompetencije (da osjeća, da osjeti, da ima potrebe) a posao roditelja, i odraslih koji o njemu brinu i odgajaju ga, omogućiti mu da se izrazi i naučiti ga da se aktivno odnosi prema osjećajima, osjetima i potrebama. Razvoj dječjeg emocionalnog izražavanja, razumijevanja osjećaja i samoregulacije ponašanja dešava se vrlo rano, te stoga i na odgajanju, učenju, socijalizaciji emocija treba raditi od najranije dobi;
-
pomažuća svrhovitost - djeci s emocionalno-socijalnim problemima osobito treba pomoći u upoznavanju s onim što se u njima događa jer tako postupno uče razumijevati svoje emocije i postupno uče iskazivati ih na primjereniji način; treba im okuženje koje će ih izravno pozivati da izraze svoje osjećaje jednako pozitivne kao i negativne;
-
preventivna svrhovitost –istraživanja pokazuju da djeca koja su naučila izraziti svoje emocije i prenijeti ih drugima posljedično će manje iskazivati problematična ponašanja u slučaju emocionalnih teškoća s kojima se lakše nose.
Moguće prepreke u odraslima (pa i kada posjeduju stručna znanja) koje “koče” “zdravu” socijalizaciju emocija kod djece:
-
poteškoće s priznavanjem vlastitih emocija samima sebi i s njihovim izražavanjem riječima
-
podržavanje prebrzog ritma življenja s brojnim dojmovima i (emocionalnim) doživljajima kojima se “ne da” dovoljno vremena za proradu
-
strah ili krivnja odraslih vezano uz vlastite neugodne osjećaje
-
ne razlučivanje djetetovog emocionalnog doživljaja od njegovog ponašanja i ne odobravajući njegovo ponašanje šaljemo mu poruku da nije u redu ljutiti se, plašiti se, biti žalostan, loše raspoložen ..
-
neuravnoteženost odraslih (emocionalna nestabilnost)
-
neimanje energije (i motivacije) za baviti se djetetom
Put stjecanja vještine nošenja s osjećajima:
-
raditi na osvještavanju osjećaja, prvenstveno temeljnih (radost, tuga, strah, ljutnja) i kako ih prepoznati (izrazi lica, položaj tijela, fiziološke reakcije u tijelu…)
-
učiti prepoznavati vlastite osjećaje i one situacije, osobe i mjesta u kojima, s kojima i na kojima se tako osjećamo
-
učiti prepoznavati emocije kod drugih
-
učiti razlučivati emocionalni osjećaj od ponašanja; raditi na osvještavanju posljedica (emocionalnog) ponašanja uzrokovanog određenim emocionalnim osjećanjima naglašavajući da svatko ima pravo na sve svoje osjećaje ali ne i na ponašanja koja ugrožavaju dijete osobno, drugoga ili imovinu
-
učiti kako iskazivati osjećaje a da ne štetimo sebi, drugome ili okolini; osvještavati različite načine (samo)pomoći, izvore pomoći, pronalaziti funkcionalna/ neugrožavajuća rješenja
-
stvarati prilike koje omogućavaju uvježbavanje naučenih strategija
-
upućivati i ohrabrivati na primjenu naučenih učinkovitih načina ponašanja u svakodnevnim životnim situacijama, po potrebi biti podrška, onaj koji podsjeća, usmjerava i sl.
“Nemoguće je dijete “poučiti” kako da doživljava i što da osjeća (ili da ne osjeća) (npr. ne treba te biti strah, nemaš se čega bojati, veseli se ovo je baš zabavno i sl.).
Djetetu treba pomoć odraslih da prepozna i odgovarajuće izrazi svoje emocije.
Ako znamo što stoji iza ljutnje, straha, tuge ili ljubomore (a to nam dijete može i samo reći), možemo mu pomoći da se odgovarajuće izrazi, a da pri tom ne potiskuje svoje osjećaje i stvara ograničavajuća uvjerenja o sebi ili svojoj okolini.”
(L. Rezić, 2006)
Pripremila:
Ivanka Jukić Lušić, psiholog
