Ususret školi

Djeca u pravilu polaze u školu s pozitivnim stavovima i očekuju zajedno s roditeljima uspješnost u školskom učenju. Prva je stepenica u školovanju naučiti čitati i pisati na čemu se gradi ostalo školsko učenje.
Dobro zdravlje, skladni odnosi u obitelji i prilike za učenje temelji su na kojima gradimo životne uspjehe. Prve, temeljne lekcije dijete uči doma od svojih roditelja i na tome se bazira budući razvoj.

Što znači spremnost za školu?
Spremnost za školu nije jednoznačan pojam, to je kombinacija mnogih vještina, znanja i sposobnosti koje doprinose uspjehu. To su: dobro zdravlje, socijalna i emocionalna zrelost, razvijena govorno-jezična komunikacija, sposobnost rješavanja problema, kreativno mišljenje, opća znanja o svijetu.

Što je čitanje?
Čitanje je jezično bazirana aktivnost koja uključuje integraciju mnogih znanja i sposobnosti: vidnih, slušnih, govorno-jezičnih, kognitivnih a cilj je razumijeti pisanu poruku. Slabost u bilo kojem području bitnom za učenje čitanja i pisanja može uzrokovati teškoće u učenju tih važnih vještina. Pisanje se smatra najsloženijom psihomotornom aktivnošću kojom djeca ovladaju polaskom u školu. Zahtjeva integraciju vida, sluha, jezičnih sposobnosti, pažnje, pamćenja i fine motorike.
Većina djece uči čitati i pisati lako i brzo. Poneka djeca mogu imati teškoća. Kako god učenje čitanja i pisanja išlo bez teškoća, ono zahtjeva sustavu poduku, za razliku od govora i jezika koje dijete usvaja spontano u interaktivnim odnosima sa svojim okruženjem.
Koliko će dijete uspješno ovladati čitanjem i pisanjem ovisi:

• o njegovim sposobnostima
• o potpori koju mu pružaju roditelji
• te o stručnosti osoba koje poučavaju dijete.

Koja djeca mogu imati teškoća u učenju čitanja i pisanja?
Djeca koja mogu imati teškoća u učenju čitanja su ona čiji razvoj iz različitih razloga ne teče harmonično. To mogu biti neuroriziča djeca, djeca rođena s niskom porođajnom težinom, koja su kasno progovorila i čiji je jezično-govorni razvoj tekao usporeno, djeca koja odrastaju u siromaštvu, te čiji su roditelji ili braća/sestre imali teškoće u učenju čitanja i pisanja.

Simptomi koji mogu ukazivati na pojavu teškoće u učenju čitanja i pisanja su:

• kasno progovaranje i usporeni govorno-jezični razvoj
• siromašan rječnik
• dugo zadržavanje grešaka u izgovoru glasova 
• teškoće u govornom izražavaju 
• prisutnost agramatizama u govoru 
• teškoće u učenju pjesmica, brojalica 
• teškoće u pamćenju općenito 
• nerazvijenost fonološke svjesnosti (nesposobnost ovladavanja zvučnom strukturom riječi: dijete ne može slušno odrediti s kojim glasom/slovom počinje riječ, ne može rastaviti riječi na slogove i glasove) 
• nezainteresiranost za crtanje, pisanje 
• nespretnost u krupnoj i finoj motorici 
• nesigurnost u prostornim i vremenskim odnosima
• nemogućnost zadržavanja pažnje 
• hiperaktivnost, impulsivnost 
• nemotiviranost i nedostatak interesa za čitanje.

Što roditelji mogu činiti kako bi pomogli svom djetetu u što uspješnijem učenju čitanja i pisanja?
Od najranije dobi važno je:

• osiguravati djetetu dovoljno različitih kvalitetnih tiskanih materijala primjerenih dobi;
• razvijati naviku čitanja; 
• razvijati interes i želju za novim znanjima; 
• razvijati spoznaju da je knjiga izvor znanja i zadovoljstva.

U godini prije polaska u školu osobitu pozornost posvetiti:

• bogaćenju djetetovog rječnika (provjeravati razumijevanje specifičnih kategorija riječi kao što su riječi sa suprotnim značenjem, prijedloga, veza među riječima jer one mijenjaju značenje), 
• razvijanju vještine prepričavanja (osobnih doživljaja, priča), 
• poticanju razvoja fonološke svjesnosti/slušne analize i sinteze (korisno je igrati igre u kojima će dijete slušno određivati s kojim glasom/slovom počinje riječ, ima li u sredini ili na kraju riječi određeni glas/slovo, riječi rastavljati na slogove i glasove, nizove glasova spajati u smislene riječi…); 
• razvijanju shvaćanja veze slovo-glas (shvaćanje da svaki izgovorni glas ima svoj znak-slovo); 
• upućivati na koncept našeg pisma - pišemo i čitamo s lijeva na desno, odozgo prema dolje (za vrijeme čitanja prstom pokazivati što se čita, pokazivati kamo se vraćamo kad pročitamo jedan red….) 
• shvaćanju da je rečenica niz riječi povezan u logičnu cjelinu, da su riječi vizualno odijeljene, da kraj reda ne znači i kraj misli-rečenice, skrenuti pozornost na znakove interpunkcije, učiti rječnik vezan za čitanje, pisanje.

VAŽNO je slušati i promatrati dijete, otkriti što ono zna, što ne zna, kako uči i misli, gdje mu treba pomoć i kako mu pomoći, možete li pomoći sami ili trebate pomoć stručne osobe.

Iva Mesec, logoped